Dobrota nije sirota
Jack i Bob krenuli na skijanje. Vozili se nekoliko sati i uhvatila ih strašna oluja. Sklonili se na neku farmu i zamolili zgodnu gospođu koja im je otvorila vrata da kod nje prenoće.
"Ma znam da je vani grozno ali nedavno sam ostala udovica pa bi ljudi mogi svašta pričati ako vam dopustim da prenoćite u kući", reče udovica.
"Ne brinite", reče Jack, "mi ćemo prespavati na štaglju, a čim se vrijeme popravi, odlazimo!"
Žena pristane i njih dvojica prespavaše na štaglju.
Ujutro se vrijeme popravilo i oni krenuše na put. Ostatak vikenda proveli su uživajući u skijanju.
Oko devet mjeseci kasnije, Jack je iznenada dobio pismo od nekog advokata. Trebalo mu je neko vrijeme da shvati da se radi o advokatu one zgodne gospođe sa farme.
Ode on Bobu, pa ga pita: "Čuj, sjećaš se one zgodne udovice kod koje smo prespavali kad nas je na skijanju uhvatila oluja?"
"Da, sjećam se."
"Jesi li ti možda usred noći ustao i posjetio gospođu?"
"Pa, jesam", reče Bob zacrvenjevši se jer ga je Jack prokužio.
"Moram priznati da jesam."
"I, jesi li se možda predstavio mojim imenom umjesto da joj kažeš
svoje?"
Bob je problijedio.
"Da, jesam - sorry stari. Zašto pitaš?"
"Nedavno je umrla i sve mi ostavila."
