Zagorci na skijanju

Štef i Ivek krenuli na skijanje. Vozili se nekoliko sati i uhvatila ih jaka oluja. Sklonili se na neku farmu i zamolili zgodnu gospođu koja im je otvorila vrata da kod nje prenoće.
- "Ma znam da je vani grozno, ali nedavno sam ostala udovica pa bi ljudi mogli svašta pričati ako vam dopustim da prenoćite u kući," reče udovica.
- "Ne brinite," reče Štef, "mi ćemo prespavati u štali, a čim se vrijeme popravi, odlazimo!"
Žena pristane i njih dvojica prespavaše u štali. Ujutro se vrijeme popravilo i oni krenuše na put. Ostatak vikenda proveli su uživajući u skijanju.
Oko devet mjeseci kasnije, Štef je iznenada dobio pismo od nekog odvjetnika. Trebalo mu je neko vrijeme da shvati da se radi o odvjetniku one zgodne gospođe s farme. Ode on kod Iveka, pa ga pita:
- "Čuj, sjećaš se one zgodne udovice kod koje smo prespavali kad nas je na skijanju uhvatila oluja?"
- "Da, sjećam se," odgovori Ivek.
- "Jesi li ti možda usred noći ustao i posjetio gospođu?"
- "Pa, jesam." reče Ivek zacrvenjevši se jer ga je Štef prokužio.
- "Moram priznati da jesam."
- "I, jesi li se možda predstavio mojim imenom umjesto da joj kažeš svoje?"
Ivek je problijedio.
- "Da, jesam - sorry, stari. Zašto pitaš?"
- "Nedavno je umrla i sve mi ostavila", kaže Štef.