Iako se ovdašnja javnost još nije otrijeznila od stravičnih snimaka pogubljenja srebreničkih dječaka u okolici Trnova, koji, umjesto za život, nabildane srbijanske ubice zvane "Škorpioni" samo nekoliko sekundi prije smaknuća mole za kap vode, nove slike žrtava prekodrinskih barbara obišle su svijet. Otvorene utrobe u kojoj je krajem maja 1992. godine mecima ubijeno muško dijete staro osam mjeseci, na Odjelu sudske medicine UKC-a Tuzla od prije nekoliko dana leži tijelo dvadesetšestogodišnje Zekire Begić, nedavno ekshumirano iz grobnice Suha kod Bratunca. Zekira je u grupi sa 38 svojih rođaka i komšija strijeljana 1992., i to mjesec prije svog prvog porođaja. Meci su joj prošištali kroz trbuh, kroz srce, izrešetali njeno još nerođeno dijete i tako definitivno i za sva vremena omeđili ram za portret srpskog junaka koji je, stoljećima gajen i hranjen epskim mitom i gazimestanskim junaštvom, na pragu 21. stoljeća ponovo dojezdio hladnom Drinom i krenuo da ubija i da kolje gdje stigne i koga stigne "sve do Haga ravnog". A klali su uz klicanje Miloševićevoj i K4radžićevoj državi koja ih je skoro četiri godine hranila, oblačila i autobusima vozala od Bijeljine do Godinjskih bara šaljući ih u klanje kao u jesenju berbu i nagrađujući po učinku koji se mjerio brojem odrubljenih muslimanskih glava i brojem iskopanih masovnih grobnica. Slike ubijenih beba sa flašicama mlijeka u rukama i smrskanih lobanja petogodišnjih dječaka, viđene nedavno u Suhoj, najbolji su dokaz o nemilosrdnosti načertanijske ideje o velikoj Srbiji i genocidnim temeljima na kojima se ona, u liku Republike Srpske, preko Drine bila počela zidati. Zbog grobnice u Suhoj još niko nije sudski odgovarao. Onaj ko ove zločine podvodi pod odgovornost određenih "grupa i pojedinaca" dio je spomenute ideje i strategije. Jer, Suha je, naprosto, školski primjer velikodržavnog projekta Srbije koji je za cilj imao nestanak svega što se ne zove srpsko, pa i djece koja se još nisu bila rodila.

Ima još duža verzija vica koja je mnogo bolja.